Je li moguće oživjeti dinosaura
Nakon izdvajanja DNK dinosaura iz komarca ugrađenog u fosiliziranu smolu koji je sisao krv dinosaura, znanstvenik je uspio stvoriti repliku dinosaura koji je prikazan u filmu Jurski park. U stvarnom životu dinosauri, koji su izumrli prije desetaka milijuna godina, mnogima idu u živce, ljudi su puni znatiželje i želje za tim, a čak i smjeli znanstvenici žele oživjeti ovog prapovijesnog diva.
Ali nova studija novozelandskih znanstvenika sugerira da je potrebno samo 6,8 milijuna godina da se DNK potpuno razgradi. Stoga su mediji objavili da je životni vijek DNK 6,8 milijuna godina, a dinosauri su izumrli prije 65 milijuna godina. Čini se da je ideja o vraćanju dinosaura u život gotova. Dakle, jesu li dinosauri stvarno mrtvi? Ako je tako, koja bi bila poteškoća uskrsnuća? U tu svrhu novinar je razgovarao s relevantnim stručnjacima.
Genetski problemi
"Životni vijek" razgradnje DNK od 6,8 milijuna godina nije konačan
Nova studija s Novog Zelanda sugerira da je potrebno samo 6,8 milijuna godina da se DNK potpuno razgradi. Izračunali su da DNK ima poluživot od oko 521 godinu, što znači da se kemijske veze između deoksiribonukleotida prekidaju na pola svake 521 godine. Čak i na -5 stupnjeva, najviše 6,8 milijuna godina, sve će se te veze pokvariti. A puno prije toga, prije možda samo 1,5 milijuna godina, veze su bile toliko pokidane da su bile potpuno nečitljive. Nažalost, dinosauri su izumrli prije 65 milijuna godina.
Studija ipak nije konačna. Drugi su istraživači sugerirali da su mnogi drugi čimbenici, poput kemije tla, uvjeti skladištenja nakon iskapanja, pa čak i sezona uginuća životinje, mogli utjecati na rezultate. Xu Xing, poznati stručnjak za dinosaure i istraživač na Institutu za paleontologiju kralježnjaka i paleoantropologiju Kineske akademije znanosti, rekao je: "Kao što svi znamo, DNK je velika organska molekula i nema životni vijek. Nije baš znanstveno govoriti o životnom vijeku DNK." Istaknuo je da se velike organske molekule poput DNK brzo raspadnu na fragmente nakon smrti organizma zbog promjena u okolišu. Ti su fragmenti ponekad sačuvani u fosilima i mogu se koristiti za proučavanje drevne DNK. Ali poznato je da su pouzdani dijelovi drevne DNK stari najviše nekoliko stotina tisuća godina, daleko od dobi dinosaura.
Naravno, pod određenim uvjetima, kao što je kada je DNK u okolini bliskoj okolini samog organizma, to znači da bi u optimalnim uvjetima, pri najsporijoj stopi razgradnje, moglo biti potrebno 6,8 milijuna godina da se potpuno razgradi.
"6,8 milijuna godina nije gotov zaključak. Temelji se na izračunima i nema izravnih dokaza." Prema Wang Yingchunu, voditelju doktorskog studija i istraživaču na Institutu za genetiku i razvojnu biologiju Kineske akademije znanosti, postoje mnogi fizički, kemijski i biološki čimbenici koji utječu na degradaciju DNK, kao što su temperatura, kiselost i lužnatost okoliša i aktivnosti organizama. Visoka temperatura i kiselost mogu pospješiti razgradnju DNK, a DNK enzimi koje oslobađaju mikroorganizmi mogu lako razgraditi DNK. Pohranjena u neutralnom okruženju i zamrznuta u tekućem dušiku, vjeruje se da bi životni vijek DNK mogao biti puno duži od 6,8 milijuna godina. Naravno, kada studija kaže 6,8 milijuna godina, to se odnosi na potpunu degradaciju DNK. Zapravo, genetske informacije koje pruža nepotpuna DNK same su nepotpune. U tom smislu, DNK koja može dati potpunu i istinitu genetsku informaciju možda je bila pohranjena mnogo manje od 6,8 milijuna godina.
Problem reprodukcije
Pronalaženje netaknute DNK je teško i stvaranje embrija je teško
Sada je u svijetu pronađen veliki broj fosila dinosaura ili jaja dinosaura, neki ljudi ne mogu a da ne pitaju, u tolikom broju fosila ne može se dobiti kompletna DNK dinosaura?
"Nije teško dobiti kompletnu DNK iz živih organizama i možete je održati stabilnom pod određenim uvjetima, ali je nemoguće dobiti kompletnu DNK iz fosila dinosaura." Iako je Wang isključio mogućnost dobivanja kompletne DNK dinosaura iz fosila, vratimo se korak unazad. Pretpostavimo da znanstvenici budu imali sreće i pronađu dovoljno fragmenata DNK dinosaura u ovim fosilima, hoće li ikada moći sastaviti kompletnu DNK dinosaura?
Odgovor je vrlo težak. "Čak i ako ljudi imaju fosile neke od ove DNK, imamo samo vrlo mali dio genetskog koda, a ne sve ključne gene. Stoga je vrlo malo vjerojatno da biste mogli replicirati dinosaura koristeći drevni DNK koji je ostao ." Stručnjaci vjeruju da se ljudski genom sekvencira tako da se najprije razbije cijeli genom (jer fragmenti DNK koji se sekvenciraju u jednom trenutku ne mogu biti predugački), a zatim se ponovno sastavi. Ali fosili su toliko dugi u zubu, a dinosauri uključuju toliko različitih vrsta, da je iznimno teško jamčiti da će tih nekoliko fragmenata na kraju sačiniti potpuni genom dinosaura. Baš poput kutije slagalice, sve dok odvojite vrijeme, prije ili kasnije se može sastaviti; Ali ako imate 100 kutija s dijelovima slagalice pomiješanih zajedno i izvučete samo šaku, puno je teže napraviti cjelovitu sliku.
Dakle, ako napravimo korak unatrag i kažemo da možemo popraviti cijeli DNK dinosaura, bismo li bili u redu?
Wang vjeruje da je s trenutnim znanjem i tehnologijom nemoguće reproducirati embrij dinosaura, čak ni s kompletnom DNK dinosaura. Postojeće tehnike kloniranja, uključujući prijenos jezgre i tehnologiju matičnih stanica, djeluju na staničnoj razini, gdje najprije moraju postojati stanice sposobne za rad. DNK je samo kemijska molekula koja sadrži genetske informacije. Čak i ako se uvede u receptor, kao što je stanica s jezgrom, teško je osigurati ispravnu ekspresiju desetaka tisuća gena sadržanih na njoj, jer se DNK prvo mora pakirati u kromosome, koji moraju imati niz pozitivnih i negativne regulatorne čimbenike za reguliranje ekspresije gena na njemu. Do sada ljudi nisu bili u mogućnosti zapakirati pročišćenu DNK viših organizama u funkcionalne kromosome i jezgre.
Pitanje preživljavanja
Nedostatak odgovarajućih embrionalnih receptora nije lako prilagoditi današnjem okruženju
Kad je riječ o vraćanju dinosaura, ne misle svi znanstvenici da je put pred nama sumoran. "S razvojem razvojne biologije, naše razumijevanje morfoloških struktura i njihovih razvojnih mehanizama postaje sve dublje i dublje", rekao je Xu. "Ako jednog dana uspijemo u potpunosti razumjeti kako se svaka morfogenetska struktura razvija, a genetski inženjering napreduje do točke u kojoj se može kontrolirati, tada bismo u teoriji trebali moći napraviti nešto poput dinosaura."
Sada kada su nam znanstvenici dali tračak svjetla, mogli bismo hrabro pretpostaviti da će, ako ljudi mogu stvoriti embrije dinosaura, uskrsnuće dinosaura biti pred vratima?
U filmu "Jurassic Park", mali dinosauri su u inkubatoru kako bi izašli iz ljuske, ali ne možemo stvoriti jaja dinosaura iz ničega, već također moramo pronaći pravi embrij za uzgoj receptora, bit će jaja dinosaura, dakle, gdje nalazimo prikladne receptore za razmnožavanje dinosaura? Moderne velike životinje, poput slonova, kitova i nojeva, također imaju ogromna tijela, ali ako želite presaditi embrij dinosaura u tijelo tih životinja, možete li uspješno roditi dinosaura?
Chen Dayuan, istraživač na Institutu za zoologiju Kineske akademije znanosti, istaknuo je da je bilo teško pronaći receptore za embrije dinosaura, budući da su neki veliki dinosauri rađali bebe koje su također bile vrlo velike. Druge velike životinje, poput slonova, nisu bile velike kao dinosauri, a dinosauri su bili toliko udaljeni od slonova da ih je bilo teško lako razmnožiti. Naravno, nisu svi dinosauri bili divovski, a postojale su vrste dinosaura koje su izgledale poput pilića koje su se mogle koristiti kao receptori za moderne životinje iste veličine.
Ako, pod pretpostavkom da su sve pretpostavke istinite, znanstvenici prvo pronađu kompletan genetski kod dinosaura, a zatim pronađu odgovarajuće receptore za razmnožavanje da ih vrate u život, možemo li Jurski park skinuti s ekrana?
Istraživanja su pokazala da su koncentracije ugljičnog dioksida bile visoke u eri mezozoika, kada su živjeli dinosauri, a niske u eri kenozoika koja je uslijedila. Nepovoljni čimbenici ovog okruženja za dinosaure mogu se odražavati u dva aspekta: prvo, tijelo dinosaura razvilo je nelagodu, au novom okruženju bilo je lako razboljeti se, a bolest bi se širila poput kuge; Drugo, nova je atmosfera bila gostoljubivija za sisavce, koji su postali napredniji i prilagodljiviji konkurenti. Uz pomoć ova dva faktora, dinosauri su na kraju izumrli.
"Teško je predvidjeti mogu li dinosauri preživjeti", rekao je Xu. Na kraju krajeva, dinosauri su živjeli u sasvim drugačijem vremenu od današnje Zemlje, a mnogi čimbenici poput sastava atmosfere su se jako promijenili, pa je teško reći. Mislim da ako mogu preživjeti, barem mi treba malo vremena da se naviknem."
Osim toga, postoji stalna rasprava u akademskoj zajednici i društvu o tome treba li ili ne nastaviti proučavanje paleontologije uskrsnuća. Većina znanstvenika vjeruje da je repliciranje dinosaura teoretski moguće, ali iznimno teško. Ako je ovo lokalno kontrolirana laboratorijska aktivnost, onda nema ništa loše u tome kao akademskom istraživanju. Ali ako se prirodni procesi umjetno mijenjaju kopiranjem dinosaura, kao u Jurassic Parku, onda je to upitno. Uostalom, nitko ne može odgovoriti na pitanje repliciramo li pravog dinosaura ili čudovište, odnosno kako bi ono reagiralo u sadašnjem prirodnom okruženju. Zapravo, u Jurassic Parku, redatelj je izrazio zabrinutost zbog ljudskog uplitanja u prirodne procese kroz brojne katastrofalne scene. Stoga je moguće da će ljudski san o Jurassic Parku uvijek biti san.
